Cvijet za koji su nekad davali kuću danas se prodaje po cijeni od nekoliko maraka

Tulipan je u Evropu stigao iz Osmanskog carstva sredinom 16. vijeka.

Bio je drugačiji od svega što je tamo raslo. Boje su bile jače nego kod domaćeg cvijeća, a najskuplji primjerci imali su bijele i crvene pruge koje su izgledale kao da su naslikane.

Tek su tri stoljeća kasnije naučnici otkrili šta pravi te pruge. Riječ je o virusu koji napada biljku i razbija boju u laticama. Cvijet koji su smatrali najsavršenijim bio je zapravo bolestan, a zato je bio i rijedak: bolesna lukovica daje malo potomstva.

Zašto se prodavalo nešto što ne postoji

Ovdje je ključ cijele priče, i vrijedi ga objasniti polako.

Lukovica tulipana može se vaditi iz zemlje samo ljeti, otprilike od juna do septembra. Ostatak godine je pod zemljom. Ne može se ni pokazati, ni predati kupcu, ni provjeriti je li uopšte zdrava.

Trgovci nisu htjeli čekati devet mjeseci da bi zaradili.

Zato su smislili drugo rješenje. Napisali bi papir na kojem stoji: obavezujem se da ću ti u junu isporučiti tu i tu lukovicu, a ti mi platiš toliko. Kupac bi platio odmah, ili obećao da će platiti pri isporuci, a lukovica bi ostala tamo gdje jeste, u zemlji.

Umjesto cvijeta, kupovao se komad papira.

Papir koji mijenja vlasnika deset puta

Taj papir se onda mogao prodati dalje.

Ako sam ja u decembru kupio ugovor za tri hiljade guldena, a u januaru se neko javi i ponudi četiri hiljade, prodam mu papir i zaradim hiljadu, a da nikada nisam vidio nijedan tulipan.

Ista lukovica, i dalje u zemlji, tako je znala promijeniti deset vlasnika prije nego što je iko išta iskopao. Trgovalo se po krčmama, često uz vino, a papiri su prelazili iz ruke u ruku isti dan.

Nizozemci su tu trgovinu prozvali windhandel, trgovina vjetrom, jer se prodavalo ono što niko nema u rukama.

Nijedan od tih ljudi zapravo nije htio cvijeće. Kupovali su papir zato što su računali da će ga sljedeći platiti skuplje.

Utorak, treći februar 1637.

U Harlemu je toga dana bila redovna aukcija, jedna od desetina koje su se održavale svake sedmice mjesecima.

Prodavač je ponudio prve lukovice i postavio početnu cijenu. Niko se nije javio.

Spustio je cijenu. Ništa. Spustio je opet, pa još jednom, do dijela onoga što su iste takve lukovice donosile nekoliko dana ranije. I dalje niko nije kupio.

To zvuči kao sitnica, ali je značilo kraj. Cijeli sistem počivao je na jednoj pretpostavci: da će se uvijek naći neko ko će platiti više. Prazna sala je pokazala da toga više nema.

Vijest se proširila kroz krčme i cvjetne pijace za nekoliko dana. Svi su odjednom htjeli prodati, a niko kupiti.

Papiri koji odjednom ne vrijede ništa

Sada je ostao problem s onim ugovorima.

Ljudi su držali papire u kojima piše da moraju u junu platiti, recimo, tri hiljade guldena za lukovicu koja u međuvremenu vrijedi trideset.

Nisu htjeli platiti. Prodavači su tražili svoj novac. Slučajevi su krenuli na sud.

Sudovi su odbili da ih rješavaju. Obrazloženje je bilo da je riječ o kockanju, a ne o pravoj trgovini, pa se takvi dugovi ne mogu naplatiti sudskim putem. Sporove su vratili trgovcima da ih riješe međusobno.

Većina se izmirila nagodbom, tako što bi kupac platio između tri i deset posto dogovorene cijene, a ostalo bi bilo otpisano.

Priča se stoljećima prepričavala kao slika opšteg ludila: kako su dimnjačari i sluškinje ulagali ušteđevinu, kako su ljudi prodavali kuće za jednu lukovicu i kako su se propali trgovci bacali u kanale.

Najveći dio tih slika dolazi iz jedne knjige iz 1841, koju je napisao škotski novinar Charles Mackay, a on je pisao dvjesto godina nakon događaja.

Historičarka Anne Goldgar provela je godine u nizozemskim arhivima, čitajući bilježnice notara, sudske spise i testamente. Našla je manje od četiri stotine ljudi za koje se sa sigurnošću zna da su učestvovali, i to uglavnom trgovaca, zanatlija i imućnijih građana. Za priču o sluškinjama i dimnjačarima nije našla nikakav zapis.

Ono što jeste tačno je ovo: cijene su tri mjeseca rasle bez ikakve veze sa stvarnom vrijednošću, pale su za nekoliko sedmica, i to je prvi zabilježeni slučaj takvog sloma u historiji.

Nizozemska je i danas najveći izvoznik tulipana na svijetu. Lukovica koja je nekada tražila trideset godišnjih plata danas se u vrtnom centru kupi za nekoliko maraka.